Kada bi smo u jednoj rečenici pokušali objasniti zašto se ljudi javljaju psihologu, to bi onda bilo – Zbog postojanja određene negativne emocije. Ta negativna emocija može trajati duže ili kraće vremena te biti različitog intenziteta. A koji su primjeri takvih emocija?
Negativne emocije straha
To mogu biti različiti oblici straha. Kada kažemo strah, tu onda vrlo brzo dolazi koncept anksioznosti. I stvarno, ljudi mogu doživljavati intenzivan strah u različitim situacijama. To mogu biti neke specifične stvari kao što je npr. strah od neke životinja, zatvorenog prostora, lifta itd. Ljudi mogu imati strah od boravka u prostorima gdje je puno ljudi.
To još postaje specifičnije pa često kažu da se boje da bi mogli pasti u nesvijest, a da im nitko onda neće pomoći ili da će npr. u takvim situacijama straha ostati bez zraka. Ljudi se mogu na određeni način bojati mišljenja drugih ljudi pa doživljavati razne neugodne emocije u socijalnim situacijama. Svi smo barem nekad doživjeli val raznih emocija prije nego što trebamo održati govor ili seminarski rad pred grupom ljudi.
Ljudi se mogu bojati i vlastitih negativnih misli, pa ih pokušati neutralizirati različitim vanjskim ili unutarnjim ritualima. Jedan takav primjer bi bio da osoba određenu negativnu misao neutralizira tihom molitvom. Svaki put kada se javi ta misao osoba sebi nešto mora reći ili npr. izmoliti kako bi se dodatno smirila. To onda spada u krug opsesivno-kompulzivnih stanja. Važno je reći da se iza tih strahova, zapravo nekada nalaze drugi strahovi kojih osoba nije svjesna. Tu se stoga radi o površinskim simptomima, a negdje dublje leže stvarni izvorni straha. U sklopu psihološkog savjetovanja mi zapravo ulazimo dublje u psihologiju pojedinca te pokušavamo spoznati zašto je se određeni strah javio i što ga održava.
Emocije potištenosti i depresivnosti
Kao što smo svi nekada u životu osjetili neki oblik straha tako smo vrlo vjerojatno i osjetili potištenost, tugu, melankoliju i sl. Naravno, nije isto osjetiti navedene emocije par sati ili par dana i osjećati navedeno nekoliko mjeseci pa možda i godina. Ljudi često znaju pitati kada nešto postaje klinička dijagnoza. Postaje kada uz određen broj simptoma zadovoljava određeno trajanje i intenzitet. Kada npr. izgubite dragu osobu ili prekinete dugogodišnju ljubavnu vezu, sasvim je očekivano da osjećate jače razine tuge i depresivnosti. Međutim kada takve emocije osjećate bez da jasno možete prepoznati uzrok, tada je možda već vrijeme da potražite stručnu pomoć.
Isto tako i kada ste jasno svjesni uzroka negativnih emocija, nekada jednostavno primijetite da one konstantno traju i nikako da se povuku. Sve su to potencijalni signali za uzbunu. Moguća je situacija gdje okolina od vas očekuje da se osjećate sretno, zadovoljno i ispunjeno ali vi nikako istinski ne osjećate navedene emocije. Tu često zna ići ona rečenica „Sve smo ti pružili, a ti tako“ ili „Daj više konačno se trzni, pa vidiš da imaš sve“. U novije vrijeme bilježi se veliki porast upravo ovakvih emocija u populaciji. Kao razlog navedenog fenomena pokušao sam dati odgovor koji možete pročitati ovdje.
Ljudi često ne shvaćaju da pojedinac pored materijalnih i fizioloških potreba ima i svoje emocionalne potrebe. One su često zanemarene kako kod djece tako i kod odraslih te vode do dugoročnog osjećaja bezvoljnosti i nezadovoljstva. Takva emocionalna stanja će često na sebe navlačiti manjak produktivnosti te manjak druženja s drugima. Kada se sve to ujedini, dobije se začarani krug iz kojega je nekada jednostavno teško izaći.
Što sa onim koji kažu: “Ja ti uopće ne doživljavam te emocije..”
Neki ljudi će vam reći kako oni, ne samo da ne osjećaju negativne emocije već kao da generalno smanjeno doživljavaju emocije. To možemo čak čuti i kao određeni vid samo-pohvale u smislu: “Ma nisam ti ja od tih emocija. Ne dam ja da to mene prevlada. Što god da se dogodi uspijevam ostati poprilično hladan”. Ovdje bi se vrlo lako moglo raditi o zamci doživljavanja emocija. Mi uvjerenja o tome kako bi trebali doživljavati emocije usvajamo u djetinjstvu, a često ta uvjerenja nastavljamo osnaživati dalje u životu.
Ako roditelji nisu spremno reagirali na djetetovo pokazivanje emocija (ili su čak i kažnjavali ako ih pokaže) ta će osoba u budućnosti nesvjesno potiskivati svoje emocije. Nekima su se rugali ako su pokazivali emocije. To često srećemo kod muškaraca (iako ni žene nisu isključene). Ruganje ako se pokažu emocije straha i tuge – jer to je za slabiće. To se onda nerijetko osnaži najgorom mogućom usporedbom pa bi to moglo glasiti “Vidiš kako je tvoj brat/sestra hrabar, kako šuti – i ti takav trebaš biti”. Za djevojčice je često ona poznata “Nećeš biti lijepa ako se budeš ljutila”.
Kasnije u životu, osoba ne bude ni svjesna da potiskuje emocije. Ono što površinski može osjetiti je određene simptome anksioznosti za koje joj uopće nije jasno odakle dolaze. Ili pak može osjetiti određenu melankoliju i nezadovoljstvo koje onda također mora nekako adresirati. Tu će osoba putem racionalizacije pokušati pronaći nekakve razloga iz svoje okoline koji su sporazumno rješenje za sve. Može reći da je takva zbog vremena ili da su to ti neki dani u mjesecu. Reći će da je jednostavno planula na kolegu/člana obitelji, ali da je on to zapravo i zaslužio iako je reakcija bila daleko pretjerana.
Kako si pomoći?
Reći ću odmah da ovo nije lako. Teško je samome sebi priznati kako nešto što je postalo životni obrazac možda predstavlja samozavaravanje. Dobar početak je osluškivati svoje tijelo. Vidjeti koje se promjene događaju u njemu i pod kojim okolnostima. Dopuštati sebi da se osjete te senzacija. Vjerojatno će vam i nedostajati riječi i znanja što je to što trenutno prolazi kroz vas. Tu emocionalnu detekciju je dobro vježbati za početak. Mogu vam pomoći određeni krugovi emocija. Jedan takav ali i ostale važne stvari o emocionalnom opismenjavanju možete pronaći u ovom članku. Moj savjet je da pratiti sebe ili još bolje rečeno – da se vratite sebi. Od tamo odakle vas je netko prije možda mnogo godina udaljio.
Zašto nam onda uopće služe negativne emocije?
Vraćamo se na pitanje s početka članka. Koja je svrha tih emocija kada se čini, ne samo da nam ne pomažu, već i da nas nekako vuku sve dublje i dublje? Emocije zapravo možete shvatiti kao znakove kraj puta, kao nekakve semafore u našemu životu. Kada smo u autu i semafor nam pokazuje crveno, mi smo i dalje sposobni krenuti naprijed, ali nisam siguran koliko je to dobra ideja.
Naše emocije nama često znaju pokazivati crveno, a mi se nastavljamo čuditi zašto nam je teško ići naprijed. One nam pokazuju da je u našem unutarnjem svijetu, u našoj psihi, nastao svojevrsni disbalans. Disbalans kojega je, ne baš tako lakom analizom, potrebno otkriti i na kojemu je potrebno raditi. Kada se on adekvatno ispraviti, mogu vam garantirati da ćete to znati, vaše emocije će vam vrlo brzo to signalizirati.
I za kraj zapamtite, vaš vanjski i unutarnji svijet su zasigurno neodvojivo povezani. Ipak, to što prema van sve izgleda kao da bi trebalo biti dobro, ne mora uopće značiti i za vaš unutarnji svijet. Osluškujte što vam vaše emocije poručuju.
